Branko Ranitović, redatelj i scenarist dokumentarnih i animiranih filmova rodio se 4. svibnja 1926. u Novom Bečeju. Osnovnu školu pohađao je u Bosanskoj Dubici, Delnicama, Daruvaru i Sremskoj Mitrovici, a gimnaziju u Sremskim Karlovcima i Beogradu, gdje je 1945. i maturirao. Iste je godine upisao medicinski fakultet u Zagrebu, u kojem je ostao do danas. Kao nezavršeni student bavio se raznim poslovima, između ostalog i pisanjem reportaža u "Večernjem listu", a 1949. dobiva posao u poduzeću "Nastavni film". Karijeru otpočinje kao redatelj nastavnih filmova formata 16 mm . U tom periodu između ostalih ističu se filmovi: "Zlato i srebro Zadra", "Hrvatsko zagorje" i "Srednjovjekovni epos u kamenu". Ovaj potonji mu donosi prvu međunarodnu nagradu, što je ujedno bila i prva nagrada njegovom poduzeću.

Godine 1958. kuća "Nastavni film" mijenja naziv u "Zora film", a djelatnici novog poduzeća prelaze u status slobodnih filmskih djelatnika. Ranitović od tada snima filmove na 35 mm vrpci. Za svoju filmsku kuću realizira dva dokumentarna filma o dječjim crtežima ("Moj dom", 1958. i "Rat koji još traje", 1959), a 1958. i svoj prvi animirani film "Prometni znaci – ulični junaci" koji mu donosi čitav niz domaćih i međunarodnih nagrada (nagrađen je na festivalima u Puli, Veneciji i Mar del Plati). Iduće je godine režirao uspjelo lutkarsko ostvarenje "Srce u snijegu".

Od 1958. režira i dokumentarne filmove, među kojima se osobito ističu "Kamera 300", o pioniru kinematografije na Balkanu Miltonu Manakiju, "Pogreb Štefa Halačeka" po motivima slikara naivaca, "Plameni cvijet" o Ivi Loli Ribaru i "Švapski adet und Bosnische vilajet" o sukobu dvaju svjetova u Sarajevu nakon austrougarske okupacije 1878.

Godine 1960. uključuje se u Zagrebačku školu crtanog filma kao redatelj koji za svoje projekte angažira crtače i animatore. U tom razdoblju surađuje sa Zlatkom Grgićem, Nedeljkom Dragićem i Pavlom Štalterom, kada nastaju filmovi "Dva puža", "Sanjar", "Luda noga", "Tolerancija" i "Maska crvene smrti". Nižu se nagrade i priznanja (Bergamo, Prag, Berlin, London, Atlanta, New York, Teheran). Istovremeno režira crtane filmove i za producente iz raznih središta bivše Jugoslavije, šireći tako iskustva Zagrebačke škole crtanog filma. No, Ranitović radi također i za inozemne producente (Njemačka, Poljska, Švicarska).

Tijekom sedamdesetih godina radi na Zagrebačkoj televiziji niz dokumentarnih emisija o portretima istaknutih kulturnih djelatnika pod nazivom "U prvom planu". Među njima sâm autor izdvaja portrete Lovre Matačića, Zvonimira Rogoza, Pere Kvrgića, Oktavijana Miletića, Ivana Generalića. U tom razdoblju nastaju i animirani filmovi "Pozivnica", "Putovanje", "Vrata", "Kameleon", "Kentaur" i "Slijepi Orfej". U osamdesetima nastaju djela "Metamorphosis", "Pet lakih komada" i "Epilog".

Branko Ranitović u pet decenija svog filmskog stvaralaštva realizirao je preko 150 filmova sa osvojenih skoro 40 nagrada na domaćim i međunarodnim festivalima. Njegov ogromni opus zrači humanošću koja je jedno od najbitnijih obilježja njegovog poetskog pogleda na svijet